Violina svira na Nemanji
To nije bio koncert, već zajedničko slavlje svih nas
Nisam lako ušao na koncert Nemanje Radulovića u Kolarcu. Moj život bi bio siromašniji da nisam uspeo. Te večeri u prepunom Kolarcu bilo je zanosno, desila se magija umetnosti.
Ne sećam se kada sam poslednji put sa neke scene bio očaran, do suza potresen i radostan istovremeno. Bila je to svetkovina u kojoj učestvuje publika zajedno sa izvođačima.
Na početku prvog stava orkestar ima uvod u kome ne svira solista, već stoji i čeka na svoju deonicu. Nemanja se odmah okrenuo prema svojim gudačima, svirao sa njima i tako su postali jedno. Ljubav koju je Nemanja pomenuo i na koncertu, mogla se opipati. A onda od njegovog prvog tona, kreće bajka, uzvišeno zajedništvo u lepoti. I tako do kraja; nijedan ton bez zračenja, svaka fraza sa smislom, nijedan dah bez punoće života. Ne zna se da li on svira violinu ili ona svira na njemu, izvlači iz njega tugu, snagu, radost, širinu, strahove, ljutnju, nežnost... Kao izuzetna žena: evo me, tvoja sam, pokaži se.
Verujem da se umetnost prepozna odmah, na prvi pogled. Taj fluid se širi posle svega nekoliko tonova ili replika na sceni, ili ga nema i neće ga ni biti. Pojavi se duh umetnosti. Za to je dovoljan jedan izvođač, jedan primalac i međusobna naklonost.
Slušali smo i gledali jedan odličan orkestar RTS-a, i jednog izuzetnog dirigenta, Bojana Suđića. Ko god je makar jedanput bio na sceni zna kako izvođač tačno oseća treperenje, zna kako publika diše. Okrenut leđima, kao pravi maestro i mudrac, Suđić nije vodio, već nas je sve pratio i tako služio muzici. Prvo u sjajnom izvođenju Rahmanjinova, a onda i sa Nemanjom. To nije bio Nemanjin koncert već zajedničko slavlje svih nas.
„Muzika je umetnost proizvodnje emocija” kaže Berlioz. U ovom uglavnom ledenom dobu moderne umetnosti u kome se osećanja smatraju znakom inferiornosti, pojava ovako velike lepote liči na visibabe koje se probijau iznad ledene kore i vire tu i tamo nevine i nezaštićene, čuvaju smisao života.
Hvala Bogu i „Jutjubu”, možete videti desetak verzija Paganinijevog koncerta broj 1, među njima i jedan Nemanjin. Sa dirigentom Velerom to nije ista muzika. Orkestar odrađuje stvar, dirigent samo diriguje, pa tako i Nemanja samo svira.
Danas se talenat i tehnička virtuoznost podrazumevaju. Kolone odličnih solista i orkestarski bataljoni nude se relativno maloj grupi slušalaca, a duh, taj nevidljivi čarobnjak svake umetnosti, i dalje se pojavljuje retko i kao svaka božanska pojava, bira gde će i kada da se spusti između umetnika i publike. Te večeri je svratio u Kolarac.
Pogledajte Saru Čang sa Zubinom Mehtom, i doživećete lepo sviranje. Prebrz tempo, majstorska svirka, kao što kaže jedan komentator: ljupko. I to je sve. Čarolija se ne pojavljuje. Još je gore, a slično, sa čuvenim Gitisom, dirigentom Vislockim i Varšavskom filharmonijom. Sledi se jedan pogrešan trag, mit o Paganinijevom virtuozitetu, trag koji može da rodi samo manirizam.
Meni su dragi Perlman i Kogan, a najdraži mi je manje poznati, Ivan Čerkov sa Minhenskom filharmonijom. Posle Nemanje.
RTS ima izvanredan orkestar, treba da ga čuva i pazi. Srbija ima velikog umetnika Nemanju Radulovića da se njime ponosi i da ga promoviše.